Nakon uspješno savladanog gradiva, student će biti sposoban:

• Definirati koncept homeostaze i važnost održavanja stabilnosti unutarnjeg okoliša (ekstracelularne tekućine).
• Objasniti razlike između negativne povratne sprege, pozitivne povratne sprege i unaprijedne kontrole (feed-forward) u regulaciji fizioloških procesa.
• Opisati pojam diurnalnih (cirkadijurnih) ritmova i njihov utjecaj na varijabilnost fizioloških vrijednosti.
• Prepoznati pojam histereze kao fenomena ovisnosti stanja sustava o njegovoj povijesti.
• Prikazati primjere fiziološkog ispreplitanja različitih povratnih sprega u sustavnoj integraciji organizma.
• Primijeniti koncept "točke prelamanja" (tipping point) za predviđanje kada fiziološka kompenzacija prestaje biti dostatna.
• Ilustrirati razliku između akutne reakcije na podražaj i kronične adaptacije kojom se pomiču granice homeostaze.
• Analizirati bolest kao patofiziološki poremećaj homeostatskih mehanizama.
• Usporediti učinkovitost i biološku svrhu negativne u odnosu na pozitivnu povratnu spregu u održavanju stabilnosti organizma.
• Kritički procijeniti granice fiziološke kompenzacije u uvjetima kroničnog stresa ili patoloških promjena u unutarnjem okolišu.

Nakon ovog predavanja, student će moći:

• Definirati pojmove pasivnog transporta (difuzije) i aktivnog transporta kroz staničnu membranu.
• Nabrojati podvrste pasivnog transporta (jednostavna difuzija kroz dvosloj, pore/akvaporine i kanale; olakšana difuzija) i aktivnog transporta (primarni i sekundarni aktivni transport).
• Identificirati ključne transportne proteine (akvaporini, GLUT transporteri, ionske pumpe, simportni i antiportni nosači).
• Objasniti ulogu kemijskog (koncentracijskog) gradijenta kao pokretačke sile za pasivni transport, nasuprot potrebi za energijom (ATP) kod aktivnog transporta.
• Opisati mehanizam olakšane difuzije na modelu GLUT transportera (promjena konformacije nosača bez utroška energije).
• Razjasniti patofiziološku i fiziološku razliku između primarnog i sekundarnog aktivnog transporta.
• Opisati razliku između simporta (kotransporta) i antiporta (protuizmjenjivača) na konkretnim fiziološkim primjerima.
• Predvidjeti smjer i vrstu transporta za određenu tvar (npr. kisik, glukoza, voda, ioni) na temelju njezinih fizikalno-kemijskih svojstava (lipofilnost, naboj, veličina) i raspodjele koncentracija s obiju strana membrane.
• Primijeniti koncept zasićenja nosača (kinetika zasićenja / ) za razlikovanje linearne dinamike jednostavne difuzije od saturacijske dinamike olakšane difuzije.
• Usporediti i suprotstaviti jednostavnu difuziju, olakšanu difuziju i aktivni transport prema kriterijima: smjer u odnosu na gradijent, potreba za specifičnim proteinom, potrošnja energije i podložnost zasićenju.
• Analizirati kako farmakološka ili patofiziološka inhibicija primarnog aktivnog transporta (npr. blokada Na+/K+ pumpe) posljedično onemogućuje rad sekundarnih aktivnih transportera u stanici.

Nakon ovog predavanja, student će moći:

• Nabrojati glavne vrste ionskih kanala prema selektivnosti (, , , ) i prema mehanizmu otvaranja (voltažno-ovisni kanali i kanali stalnog curenja / semi-leaking).
• Navesti tipične vrijednosti membranskog potencijala mirovanja za opći model ljudske stanice.
• Objasniti fizikalni smisao Nernstova potencijala kao stanja u kojem se kemijski (koncentracijski) gradijent i električni gradijent za pojedini ion nalaze u dinamičkoj ravnoteži.
• Opisati kako selektivna propusnost membrane (primarno kroz kalijeve leak kanale) i rad elektrogene pumpe zajedno generiraju membranski potencijal mirovanja.
• Upotrijebiti koncept Nernstova potencijala za predviđanje smjera kretanja iona (ulazak ili izlazak iz stanice) ako se stvarni membranski potencijal odmakne od ravnotežnog.
• Usporediti i suprotstaviti ulogu kanala stalnog curenja (leak) koji dominiraju u stanju mirovanja s ulogom voltažno-ovisnih kanala koji su u mirovanju uglavnom zatvoreni.
• Povezati visoku relativnu propusnost membrane za kalij u mirovanju s činjenicom da je ukupni potencijal mirovanja stanice vrlo blizu Nernstovu potencijalu za kalij ().
• Kritički prosuditi važnost stalnog utroška metaboličke energije (ATP-a) za održavanje ionskih gradijenata bez kojih bi potencijal mirovanja kolabirao.

Nakon ovog predavanja, student će moći:

• Definirati akcijski potencijal (AP), prag podražaja, zakon "sve ili ništa" i refraktornost membrane.
• Nabrojati i kronološki poredati faze akcijskog potencijala (depolarizacija, repolarizacija, hiperpolarizacija).
• Identificirati stanja hipo- i hiperkalijemije, hipo- i hiperkalcijemije te hipo- i hipernatrijemije na temelju poremećaja koncentracije iona u izvanstaničnoj tekućini.
• Definirati pojam kanalopatija kao primarnih poremećaja ionskih kanala.
• Objasniti ionske mehanizme koji podliježu fazama AP-a (kinetika otvaranja, zatvaranja i inaktivacije voltažno-ovisnih i kanala).
• Razjasniti zašto hiperkalijemija uzrokuje inicijalnu depolarizaciju membrane, ali dugoročno dovodi do inaktivacije kanala i gubitka ekscitabilnosti.
• Objasniti ulogu ekstracelularnog kalcija kao "stabilizatora membrane" kroz njegov utjecaj na prag aktivacije voltažno-ovisnih kanala.
• Opisati kako promjene u koncentraciji natrija utječu na osmotski gradijent i volumen stanice te na amplitudu samog akcijskog potencijala.
• Predvidjeti promjene u obliku, amplitudi i strmini krivulje akcijskog potencijala u uvjetima teške hiponatrijemije ili hipernatrijemije.
• Primijeniti koncept apsolutne i relativne refraktornosti na objašnjenje jednosmjernog širenja akcijskog potencijala duž membrane te maksimalne frekvencije odašiljanja impulsa.
• Analizirati i suprotstaviti učinke hipokalijemije i hiperkalijemije na membranski potencijal mirovanja i udaljenost od praga podražaja (ekscitabilnost).
• Povezati patofiziološki mehanizam hipokalcijemije (spuštanje praga aktivacije kanala bliže potencijalu mirovanja) s kliničkom pojavom spontanih mišićnih kontrakcija (tetanije).
• Diferencirati sekundarne poremećaje elektrofiziologije (uzrokovane elektrolitskim disbalansom) od primarnih genetskih defekata ionskih kanala (kanalopatija).

Nakon uspješno savladanog gradiva, student će biti sposoban:

• Objasniti glavne homeostatske mehanizme stanice, uključujući regulaciju pH vrijednosti, ionske ravnoteže (Ca²⁺) i održavanje volumena.
• Definirati pojam proteostaze i ulogu šaperona u osiguravanju pravilnog proteinskog ustroja.
• Opisati funkciju ključnih staničnih "senzora" i "kontrolora" (DDR, UPR) u prepoznavanju oštećenja proteina i DNA.
• Prepoznati osnovne metaboličke puteve kojima stanica održava energetsku ravnotežu pod normalnim i hipoksičnim uvjetima.
• Prikazati kako stanica detektira i odgovara na stres (npr. akumulacija nepravilno smotanih proteina kroz UPR put).
• Primijeniti znanje o sekundarnim glasnicima i signalnim putevima za objašnjenje integracije vanjskih signala u unutarstanični odgovor.
• Ilustrirati fenomen metaboličkog prespajanja (npr. prijelaz na anaerobni metabolizam) u uvjetima ograničene dostupnosti kisika.
• Objasniti važnost kontaktne inhibicije i adhezije za organizaciju tkiva i sprječavanje patološkog (tumorskog) rasta.
• Analizirati uzroke i posljedice poremećaja u staničnoj homeostazi, povezujući ih s nastankom staničnog stresa.
• Usporediti ulogu DDR-a (odgovor na oštećenje DNA) i UPR-a (odgovor na stres ER-a) u odluci stanice o preživljavanju ili programiranoj smrti.
• Sintetizirati znanje o energetskoj homeostazi kako bi procijenio kako sistemska hipoksija utječe na funkciju pojedinih organa i tkiva.
• Kritički evaluirati kako slom proteostaze doprinosi razvoju degenerativnih bolesti.

Nakon uspješno savladanog gradiva, student će biti sposoban:

• Objasniti temeljne procese održavanja stanične homeostaze, uključujući regulaciju pH, koncentracije kalcija i energetske ravnoteže.
• Definirati pojam proteostaze i objasniti ulogu šaperona u osiguravanju integriteta staničnog proteoma.
• Prepoznati različite oblike staničnog stresa (oksidativni, ER stres, genotoksični i metabolički stres) te njihove karakteristične biomarkere.
• Opisati ulogu senzora i kontrolnih mehanizama (npr. DDR, UPR) u prepoznavanju i odgovoru na stanični stres.
• Prikazati kako "metaboličko prespajanje" (metabolic reprogramming) omogućuje stanici preživljavanje u uvjetima ograničenih resursa ili hipoksije.
• Primijeniti znanje o signalnim putovima za objašnjenje načina na koji stanica integrira vanjske podražaje s unutarstaničnim odgovorom.
• Ilustrirati posljedice poremećaja kontaktne inhibicije i adhezije na staničnu organizaciju.
• Analizirati povezanost između dugotrajnog (kroničnog) staničnog stresa i gubitka stanične funkcije ili nastanka patoloških stanja.
• Usporediti mehanizme odgovora na akutni stres (npr. privremeno prilagođavanje) s trajnim promjenama u fenotipu stanice.
• Sintetizirati informacije o staničnim senzorskim sustavima kako bi objasnio kako stanica "odlučuje" između procesa popravka (npr. DDR odgovor) i usmjeravanja prema programiranoj smrti.
• Kritički evaluirati važnost redoks homeostaze i utjecaj njezina poremećaja na cjelokupnu staničnu patofiziologiju.

Nakon uspješno savladanog gradiva, student će biti sposoban:

• Definirati osnovne oblike stanične prilagodbe na stres (atrofija, hipertrofija, hiperplazija, metaplazija).
• Objasniti temeljne razlike između apoptoze (programirana smrt) i nekroze (akutna, nekontrolirana smrt) te njihovih molekularnih okidača.
• Opisati fenomen autofagije kao procesa koji balansira između održavanja stanične homeostaze (preživljavanje) i usmjeravanja stanice u smrt.
• Prepoznati ulogu matičnih stanica kao temeljnog rezervoara za regenerativnu sposobnost tkiva.
• Prikazati kaskadu zbivanja tijekom iskemijsko-reperfuzijske ozljede i objasniti zašto reperfuzija može dodatno oštetiti tkivo.
• Primijeniti razumijevanje nekroptoze kao "programirane nekroze" u objašnjavanju određenih upalnih procesa.
• Ilustrirati kako teorija slobodnih radikala povezuje oksidativni stres s procesom staničnog starenja (senescencije).
• Analizirati signalne kaskade koje određuju hoće li stanica pod stresom preživjeti, prilagoditi se ili će biti uklonjena apoptozom.
• Usporediti različite mehanizme stanične smrti (apoptoza, nekroza, nekroptoza) u kontekstu kliničkih posljedica po organizam (npr. upalni odgovor vs. tiha eliminacija stanica).
• Sintetizirati znanje o funkciji matičnih stanica kako bi procijenio potencijale i ograničenja regenerativne medicine u liječenju kroničnih degenerativnih bolesti.
• Kritički procijeniti biološku ulogu staničnog starenja (senescencije) kao zaštitnog mehanizma protiv tumorske transformacije stanica.

Nakon uspješno savladanog gradiva, student će biti sposoban:

• Definirati temeljna obilježja tumorskih stanica (tzv. "hallmarks of cancer") koja omogućuju nekontroliranu proliferaciju i preživljavanje.
• Objasniti ulogu genomske nestabilnosti u pokretanju tumorske transformacije.
• Opisati procese angiogeneze (stvaranje novih krvnih žila) i metastaziranja kao ključne faktore tumorske progresije.
• Prepoznati važnost imunološkog nadzora i mehanizme kojima ga tumorske stanice uspješno izbjegavaju.
• Prikazati kinetiku rasta tumora i objasniti razliku između brzine diobe i ukupnog volumenskog povećanja tumora.
• Primijeniti znanje o staničnom metabolizmu za objašnjenje pojma "svladavanje energijske barijere" u tumorskih stanica.
• Ilustrirati klinički značaj diferencijacije tumorskih stanica u postavljanju dijagnoze i procjeni prognoze bolesti.
• Analizirati biološku pogrešku kao proces koji vodi od mutacije do kliničkog entiteta (tumora).
• Usporediti invazivni rast s normalnom tkivnom adhezijom i kretanjem stanica.
• Kritički evaluirati translacijske aspekte tumorske biologije, s posebnim fokusom na mogućnosti genske terapije i personalizirane medicine.
• Sintetizirati teorijska znanja o molekularnoj biologiji tumora kroz sudjelovanje u simuliranom „Molekularnom tumor-boardu“, povezujući genski profil tumora s terapijskim strategijama.

Nakon uspješno savladanog gradiva, student će biti sposoban:

• Definirati ulogu mišića kao elektromehaničkog pretvarača u kontekstu pretvorbe ionskih struja u mehaničku silu.
• Opisati arhitekturu sarkomere, identificirajući ključne proteinske komponente (aktin, miozin, troponin, tropomiozin) kao molekularni nacrt kontrakcije.
• Objasniti ulogu trijade (T-tubuli i sarkoplazmatski retikulum) kao strukturne poveznice između akcijskog potencijala i oslobađanja kalcija.
• Prepoznati faze ciklusa poprečnih mostova i objasniti ulogu ATP-a i kalcija u regulaciji tog procesa.
• Prikazati krivulju "duljina-napetost" te objasniti kako preklapanje filamenata aktina i miozina određuje silu koju mišić razvija pri različitim duljinama sarkomere.
• Primijeniti koncept izotoničke i izometričke kontrakcije na primjere iz svakodnevne fizičke aktivnosti (npr. podizanje tereta vs. držanje tereta u statičnom položaju).
• Ilustrirati kako promjene u intracelularnoj koncentraciji kalcija direktno koreliraju s aktivacijom kontraktilnog aparata.
• Analizirati „molekularni ples“ poprečnih mostova kao energetski ovisan ciklus, procjenjujući kritične točke na kojima može doći do poremećaja (npr. nedostatak ATP-a ili disfunkcija kalcijskih kanala).
• Kritički evaluirati važnost optimalne duljine sarkomere za fiziološku učinkovitost mišića, povezujući molekularne parametre s makroskopskom funkcijom mišićnog sustava.
• Sintetizirati znanje o građi mišićne stanice kako bi objasnio zašto je visoka organiziranost sarkomera preduvjet za brzu i snažnu kontrakciju.

Nakon uspješno savladanog gradiva, student će biti sposoban:

• Objasniti proces neuromuskularnog prijenosa, s posebnim naglaskom na ulogu presinaptičkih mehanizama, oslobađanje neurotransmitera i funkciju postsinaptičke membrane.
• Definirati fenomen "kvantnog oslobađanja" acetilkolina i ulogu acetilkolinesteraze u regulaciji trajanja signala.
• Opisati razlike između tipova mišićnih vlakana (brza vs. spora) i njihove specifične metaboličke prilagodbe.
• Prepoznati ulogu mioglobina u opskrbi mišića kisikom tijekom kontrakcije.
• Prikazati ulogu kalcija kao ključnog posrednika koji povezuje presinaptičku depolarizaciju s oslobađanjem neurotransmitera.
• Primijeniti znanje o energetskim sustavima (fosfokreatin, glikoliza, oksidativna fosforilacija) za objašnjenje metaboličke potpore tijekom različitih vrsta mišićnog rada (npr. eksplozivna snaga vs. izdržljivost).
• Ilustrirati nastanak tetaničke kontrakcije kroz sumaciju podražaja i povezati taj fenomen s fiziološkom kontrolom sile mišića.
• Objasniti molekularni mehanizam aktivacije glatkih mišića (npr. u krvnim žilama) i istaknuti temeljne razlike u odnosu na skeletni mišić.
• Analizirati uzroke mišićnog zamora i umora, razlikujući metaboličke uzroke (deplecija ATP-a, nakupljanje laktata) od poremećaja u signalizaciji.
• Usporediti patofiziološke mehanizme u kliničkim slučajevima poremećaja neuromuskularnog prijenosa i mišićne funkcije.
• Kritički evaluirati poveznice između patofiziologije ekscitabilnih membrana i nastanka epileptičkih napadaja (epilepsija kao poremećaj sistemske ekscitabilnosti).
• Sintetizirati translacijske aspekte, povezujući molekularne defekte u mišićnim proteinima ili kanalima s kliničkom slikom bolesti.

Nakon ovog predavanja, student će moći:

• Definirati pojmove hematopoeze i eritropoeze te navesti glavna mjesta stvaranja krvnih stanica u tijelu ovisno o životnoj dobi.
• Nabrojati razvojne stadije eritrocita (od matične stanice do zrelog eritrocita).
• Identificirati ključne strukturne komponente molekule hemoglobina.
• Objasniti ulogu eritropoetina (EPO) i mehanizam povratne sprege u regulaciji eritropoeze.
• Opisati ciklus prometa željeza u organizmu, uključujući njegovu apsorpciju, transport (transferin), skladištenje (feritin, hemosiderin) i recikliranje.
• Razjasniti ulogu hepcidina kao glavnog regulatora homeostaze željeza.
• Primijeniti znanje o strukturi i afinitetu hemoglobina za objašnjenje transporta kisika i ugljikovog dioksida u različitim tkivima (Bohrov efekt).
• Analizirati utjecaj hipoksije na staničnoj razini (uloga HIF-a - hipoksijom induciranog faktora) i njezin učinak na poticanje eritropoeze.

Nakon ovog predavanja, student će moći:

• Definirati pojmove antigen (aglutinogen) i protutijelo (aglutinin) u kontekstu krvnih grupa.
• Nabrojati četiri glavne krvne grupe ABO sustava i identificirati prisutnost ili odsutnost Rh faktora (D-antigena).
• Objasniti pravilo o prisutnosti prirodnih protutijela u plazmi (npr. zašto osoba s krvnom grupom A ima anti-B protutijela).
• Opisati osnovni genetski model nasljeđivanja ABO sustava (kodominancija i recesivnost) i Rh sustava.
• Razjasniti proces aglutinacije (sljepljivanja) kao reakcije između specifičnog antigena i protutijela.
• Odrediti kompatibilnost između darivatelja i primatelja krvi u ABO i Rh sustavu.
• Predvidjeti moguće krvne grupe potomstva na temelju poznatih krvnih grupa roditelja (jednostavni genetski križanci).
• Analizirati osnovni patofiziološki slijed događaja koji dovodi do hemolitičke bolesti novorođenčeta (Rh inkopatibilnost između Rh-negativne majke i Rh-pozitivnog fetusa).
• Razlikovati pojam "univerzalnog darivatelja" od "univerzalnog primatelja" te uočiti ograničenja tog koncepta u stvarnoj kliničkoj praksi.
• Procijeniti potencijalne opasnosti i hitnost reakcije u slučaju primjene ABO nekompatibilne krvi (akutna transfuzijska reakcija).
• Predložiti siguran i brz protokol za odabir krvne grupe za hitnu transfuziju kada točna krvna grupa pacijenta još nije laboratorijski potvrđena.

Nakon ovog predavanja, student će moći:

• Definirati anemiju i policitemiju te navesti njihovu klasifikaciju u četiri glavne etiopatogenetske skupine.
• Nabrojati ključne laboratorijske parametre potrebne za evaluaciju crvene krvne loze (eritrocitni indeksi, retikulociti, parametri željeza, bilirubin, LDH).
• Identificirati glavne predstavnike unutar skupina hemoglobinopatija (npr. talasemije, srpasta anemija) i hemolitičkih anemija.
• Objasniti molekularne i stanične mehanizme koji dovode do poremećaja sinteze eritrocita (kod nedostatka željeza, vitamina B12 ili folne kiseline).
• Opisati patofiziološku razliku između kvantitativnih poremećaja sinteze hemoglobina (talasemije) i kvalitativnih poremećaja (strukturne varijante poput hemoglobina S).
• Razjasniti razliku između intravaskularne i ekstravaskularne hemolize te objasniti zašto pojačana destrukcija eritrocita uzrokuje porast nekonjugiranog bilirubina i pad haptoglobina.
• Razlikovati patofiziološke mehanizme koji dovode do anemije uzrokovane nedostatkom željeza u usporedbi s anemijom kronične bolesti. 
• Analizirati uzročno-posljedičnu vezu između specifičnog patofiziološkog defekta (npr. nedostatak željeza vs. defekt u sintezi globinskih lanaca) i konačnog laboratorijskog profila pacijenta. 
• Procijeniti dijagnostičku vrijednost i specifičnost pojedinih laboratorijskih markera (npr. feritin vs. serumsko željezo, ili bilirubin vs. LDH) pri potvrđivanju sumnje na hemolizu u odnosu na poremećaj sinteze. 
• Razlikovati patofiziološku podlogu primarne policitemije (Polycythemia vera) kao klonalnog poremećaja od sekundarnih policitemija (kao kompenzacijskog odgovora na hipoksiju).

Nakon ovog predavanja, student će moći:

• Definirati pojam hemostaze i nabrojati njezine četiri uzastopne faze.
• Nabrojati ključne čimbenike koagulacije (fiziloške kofaktore i zimogene) te glavne stanice uključene u proces (trombociti, endotelne stanice).
• Identificirati najvažnije prirodne antikoagulanse (npr. antitrombin, protein C i S, TFPI) i kliničke antikoagulanse (heparin, varfarin, DOAC).
• Objasniti ulogu lokalnog grča krvne žile (vazokonstrikcije) i mehanizme adhezije, aktivacije i agregacije trombocita tijekom stvaranja trombocitnog čepa.
• Opisati kaskadni model koagulacije kroz aktivaciju vanjskog, unutarnjeg i zajedničkog puta koji dovode do pretvorbe protrombina u trombin i fibrinogena u fibrin.
• Razjasniti proces retrakcije ugruška i njezinu važnost u stabilizaciji rane i približavanju rubova oštećene žile.
• Objasniti mehanizme kojima prirodni antikoagulacijski sustavi sprječavaju širenje ugruška na neoštećeni endotel te kako klinički antikoagulansi interferiraju s tim procesima.
• Predvidjeti kako primjena specifičnih lijekova (poput aspirina kao antiagregacijskog lijeka ili heparina kao antikoagulansa) utječe na pojedine faze hemostaze.
• Analizirati uzročno-posljedične veze između nedostatka određenog čimbenika (npr. Von Willebrandovog faktora ili čimbenika VIII) i poremećaja u specifičnoj fazi hemostaze (primarna vs. sekundarna hemostaza). 
• Razlikovati mehanizme djelovanja prirodnih antikoagulansa od kliničkih farmakoloških pripravaka (npr. kako varfarin inhibira sintezu faktora ovisnih o vitaminu K u jetri, dok heparin ubrzava djelovanje antitrombina). 
• Sintetizirati cjelovitu konceptualnu mapu (shematski prikaz) koja integrira sve četiri faze hemostaze, prikazuje njihovo preklapanje u vremenu te označava točna mjesta djelovanja prirodnih inhibitora i kliničkih antikoagulansa.

Nakon ovog predavanja, student će moći:

• Definirati pojmove trombocitopenije, trombocitopatije, koagulopatije i vaskularne purpure.
• Nabrojati glavne uzroke kvantitativnih poremećaja trombocita (smanjena proizvodnja nasuprot povećanoj potrošnji ili razgradnji).
• Identificirati nasljedne koagulopatije (hemofilija A i B, von Willebrandova bolest) i ključne vaskularne poremećaje koji dovode do krvarenja (npr. skorbut, senilna purpura, urođena hemoragijska telangiektazija).
• Objasniti patofiziološke mehanizme koji uzrokuju kvalitativne poremećaje trombocita (trombocitopatije, bilo prirođene ili stečene poput utjecaja aspirina).
• Opisati ulogu von Willebrandovog faktora (vWF) kao ključnog mosta između primarne i sekundarne hemostaze te objasniti zašto njegov nedostatak pogađa oba procesa.
• Razjasniti kako promjene u stjenkama krvnih žila (vaskularni poremećaji) ili perivaskularnom vezivu dovode do pojačanog krvarenja unatoč urednom broju trombocita i koagulaciji.
• Primijeniti znanje o patofiziologiji za razlikovanje kliničke slike krvarenja: površinska krvarenja (petehije, purpura, ekshimoze, epistaksa) kod poremećaja trombocita/žila nasuprot dubokim krvarenjima (hematomi, hemartroze) kod koagulopatija.

Nakon ovog predavanja, student će moći:

• Definirati pojam leukopoeze i navesti primarna mjesta stvaranja različitih vrsta bijelih krvnih stanica.
• Nabrojati pet glavnih vrsta leukocita i podijeliti ih na granulocite (neutrofili, eozinofili, bazofili) i agranulocite (limfociti, monociti).
• Navesti normalne referentne vrijednosti za ukupni broj leukocita i uobičajene postotne udjele u diferencijalnoj krvnoj slici zdravog čovjeka.
• Opisati životni vijek i dinamiku lokalizacije leukocita (razlika između cirkulirajućeg bazena, marginalnog bazena uz stijenke krvnih žila i tkivne lokalizacije).
• Razjasniti osnovne fiziološke uloge svake pojedine vrste leukocita (npr. neutrofili i monociti kao profesionalni fagociti, eozinofili u obrani od parazita, bazofili u upalnim odgovorima).
• Interpretirati nalaz diferencijalne krvne slike kako bi identificirala odstupanja poput leukocitoze, leukopenije, neutrofilije, limfocitoze ili eozinofilije.
• Sastaviti vremenski i prostorni shematski prikaz (životni put) jedne odabrane vrste leukocita, koji integrira fazu njezina nastanka u koštanoj srži, transport i preraspodjelu u cirkulaciji, izlazak u tkivo te izvršavanje funkcije do konačnog propadanja.

Nakon ovog predavanja, student će moći:

• Definirati pojmove leukocitoze, leukopenije, agranulocitoze, leukemije i limfoma.
• Nabrojati najčešće uzroke reaktivnih leukocitoza (neutrofilije, limfocitoze, eozinofilije).
• Klasificirati leukemije na temelju brzine progresije (akutne vs. kronične) i linije diferencijacije (mijeloidne vs. limfoidne).
• Objasniti patofiziološku razliku između reaktivne leukocitoze (leukemoidne reakcije) i neoplastične (prave) proliferacije kod leukemija.
• Opisati mehanizme nastanka leukopenija/neutropenija (smanjena produkcija u koštanoj srži zbog toksina/lijekova vs. povećana periferna potrošnja ili sekvestracija).
• Povezati nalaz ekstremne leukopenije (agranulocitoze) s neposrednim rizikom od razvoja oportunističkih infekcija i sepse kod bolesnika.
• Analizirati kako nekontrolirana proliferacija i nakupljanje blastičnih stanica u koštanoj srži dovodi do potiskivanja normalne hematopoeze i posljedičnog zatajenja koštane srži (pancitopenija: anemija, trombocitopenija, infekcije).
• Usporediti i suprotstaviti patofiziološke karakteristike i klinički tijek akutnih leukemija (nefunkcionalni blasti, nagli početak) u odnosu na kronične leukemije (djelomično diferencirane stanice, indolentan tijek).
• Analizirati uzročno-posljedičnu vezu između akutnog tkivnog oštećenja i popratne mobilizacije stanica iz koštane srži (objašnjenje pojma "pomak ulijevo" kroz pojavu nesvrstanih/mladih oblika neutrofila).
• Povezati izolirano povišenje određene vrste leukocita s općim tipom podražaja (npr. neutrofilija kod akutne bakterijske upale, eozinofilija kod alergijske reakcije).

Nakon uspješno savladanog gradiva, student će biti sposoban:

• Definirati upalu kao biološki odgovor organizma na oštećenje tkiva i navesti njezine glavne svrhe.
• Objasniti razliku između PAMP-ova (Pathogen-Associated Molecular Patterns) i DAMP-ova (Damage-Associated Molecular Patterns) u inicijaciji upalnog odgovora.
• Opisati ulogu senzora za PAMP-ove/DAMP-ove i inflamasoma kao "molekularnih prekidača" upale.
• Prepoznati ključne medijatore akutne upale te ulogu citokina i kemokina kao komunikacijskih molekula bijelih krvnih stanica.
• Prikazati vaskularni odgovor i kaskadu regrutacije leukocita (rublje, adhezija, dijapedeza) kao mehanizam usmjeravanja stanica na mjesto oštećenja.
• Primijeniti razumijevanje kemotaksije za objašnjenje kako leukociti pronalaze specifičan cilj u tkivu.
• Ilustrirati vremenski slijed akutne upale, od inicijacije do faze popravka tkiva, naglašavajući prijelaz s pro-upalnih na upalostatičke (protuupalne) medijatore.
• Povezati sistemski odgovor organizma (npr. groznica, proteini akutne faze) s lokalnim procesom upale.
• Analizirati funkcionalnu plastičnost makrofaga (razlika između pro-upalnih i M2/reparacijskih makrofaga) u procesu kronične ili rješavajuće akutne upale.
• Usporediti specifične mehanizme upale ovisno o etiologiji (infektivni, fizikalni, kemijski, ishemijski ili imunološki uzrok), uočavajući zajedničke i specifične putove aktivacije.
• Kritički evaluirati kliničku vrijednost biomarkera upale u dijagnostici i praćenju bolesnika (translacijski aspekt).
• Sintetizirati znanje o fiziologiji upale kako bi analizirao odabrane kliničke slučajeve, predviđajući potencijalne komplikacije ako su homeostatski mehanizmi (npr. popravak tkiva) narušeni.

Nakon ovog predavanja, student će moći:

• Definirati pojmove regeneracije, reparacije (cijeljenja) i matičnih stanica.
• Klasificirati matične stanice prema njihovom diferencijacijskom potencijalu (totipotentne, pluripotentne, multipotentne i unipotentne).
• Objasniti razliku između fiziološke regeneracije (svakodnevno obnavljanje tkiva, npr. hematopoeza, epitel) i reparacijske regeneracije (odgovor na oštećenje tkiva).
• Opisati koncept mikrookoliša ili "niše" (niche) matičnih stanica i njezinu ulogu u regulaciji njihova samooobnavljanja i diferencijacije.
• Povezati opće koncepte plastičnosti i asimetrične diobe matičnih stanica s ranije usvojenim znanjem o hematopoetskim matičnim stanicama (HMC) iz bloka hematologije.
• Analizirati zašto različita tkiva u ljudskom organizmu imaju različit potencijal obnove (podjela na labilna, stabilna i trajna tkiva) u kontekstu njihova staničnog ciklusa i prisutnosti matičnih stanica.
• Procijeniti prednosti, ograničenja i potencijalne biološke rizike (poput tumorigeneze) korištenja embrionalnih matičnih stanica u usporedbi s odraslim (adultnim) stanicama i induciranim pluripotentnim matičnim stanicama (iPSC) u modernoj medicini.
• Integrirati koncepte opće patofiziologije stanice (oštećenje, dioba) i hematologije (transplantacija koštane srži) u cjeloviti zaključni osvrt na to kako biologija matičnih stanica transformira suvremene terapijske pristupe (regenerativnu medicinu).